Što nam govore prešućeni klasici?
Drugi je problem, po mom sudu još apsurdniji, činjenica kako je selekcija reprezentativnih djela antičke grčke ili rimske književnosti jednostavno zanemarila upoznavanje učenika s istinskim backgroundom te kulture jer bilo bi, priznajmo, pomalo kinky na satu likovne umjetnosti pokazivati učenicima opscenu grčku umjetnost krcatu podignutim kitama, narajcanim satirima, sodomističkim simbolima i homoseksualnim parovima.
Pada mi na pamet i primjer rimskoga pjesnika Katula. U srednjoškolskim čitankama učenici obrađuju jednu ili dvije Katulove pjesme, koje, podobne školničkoj interpretaciji, mogu omogućiti ono stereotipno suživljavanje s poetskim rječnikom pjesnika. No, uzmete li cijelu Katulovu zbirku pjesama iznenada vam se to školničko učenje o „lijepom“ preokrene za 360 stupnjeva. Najmanje što možete pročitati u zbirci umjereni su i harmonični stihovi poslije kojih ćete, u emotivno-motivacijskoj pauzi, kontemplirati o čistoći i uzvišenosti duhovnoga. Od prijetnje nevjernom ljubavniku Aureliju kojeg će pjesnik „nabiti sprijeda i odostrag“ te će mu, ako ga iznevjeri zavodeći nekog dječaka, „širiti noge i na vrata stražnja gurati rotkvice i ciple“ do romantične čežnje prema ženi zbog koje će, ako ne ugovori sastanak, „dokon tuniku i ogrtač bušiti“ preko nimalo didaktičkih epiteta „pederu, kurvo, huljo, bijedniče“ ili stihova poput „…nego bojim se tebe, tvoje kite...“ te „...budi sasvim spremna ljubav voditi sa mnom devet puta…“. Zbirka je prepuna eksplicitne, otvorene erotike, homoseksualne ljubavi i orgijastičkih nagnuća.
Pitamo se nije li možda problem u našoj nespremnosti otvoreno čitati umjetnost civilizacije koja nikada nije imala problem s potiskivanjem svojih nagona. Ako se prisjetimo činjenice da je zapadnoeuropska kultura tek 60-ih godina 20.stoljeća bila spremna prvi put javno upotrijebiti „jebanje“ u lijepoj književnosti, onda nam ovi pretpotopni, dvije tisuće godina udaljeni pjesnici zvuče kao eho iz neke daleke, nedostižne budućnosti.